Romano Nježić, igrač i trener u NK Varteksu, oprašta se od aktivnog igranja nogometa. Kako i sam navodi, žalosti ga što je došlo do tog trena, ali odluka je pala.

Požrtvovni i vjerni nogometaš koji je praktički oduvijek uz Varteks, progovorio je više o svom nogometnom putu od najmlađih do današnjih dana.

Ovog vikenda se opraštaš od aktivnog igranja nogometa. Prisjeti se svojih nogometnih početaka, gdje si počeo, igrao – kako se sjećaš početaka u današnjem NK Varteksu?

Kao klinac od 6-7 godina prve nogometne korake napravio sam u starom, bivšem Varteksu. Prvi trener bio mi je gospodin Poljanec, nakon njega trener Branko Lađević i Zoran Brlenić. Počeci mog nogometnog razvoja bili su 'sramežljivi', u to vrijeme nisam se nogometno razvijao kao moji ondašnji suigrači te sam nakon nekoliko godina odlučio otići u NK Slobodu Varaždin. To se pokazalo kao pun pogodak! Malo opuštenija atmosfera, s ne tolikim očekivanjima pomogli su mi da se opustim i krenem razvijati kako treba. Od trenera koji su tada radili u školi nogometa (R. Sambolec, D. Mašić, N. Medved, M. Telebar) dobio sam potrebnu pažnju i povjerenje što me dovelo do toga da sam kao mladi junior nastupao za seniorski sastav NK Slobode u 3. HNL Istok!

Nakon dvije- tri sezone igranja za seniorski sastav Slobode stigao je poziv iz NK Varteksa.

Novoosnovani klub od strane navijača u početku nije u meni budio interes sve do kad nisam sjeo za stol s Denisom Vidačekom, Juricom Belcarom i Nevenom Medvedom. Klincu od 20 godina dali su do znanja da ga vide kao budućnost novog Varteksa. Mogu reći da su oni zaslužni za moj dolazak u klub.

Sjećam se mog prvog dolaska u prostorije kluba u Jalkovcu, zima 2012./2013. godine. Ulazak u svlačionicu gdje su na zidu bile obješene fotografije iz povijesti starog kluba, fotografije naših White Stonesa ostat će mi uspomena za cijeli život. Dobio sam neke Puma kopačke, ne znam je li zbog uzbuđenosti ili zbog hladnoće i smrznutih prstiju, ali uopće nisam osjetio da su dva broja prevelike. Trener Dejan Car obavio je prozivku, izvana se čulo navijanje Stonesa i moj put u NK Varteksu je krenuo.

Posvećuješ se trenerskoj karijeri. Kako se vidiš u tome? Kako se osjećaš sada dok se nalaziš u tom poslu?

Uvijek sam bio realan i svjestan da moje igračke sposobnosti nisu na top razini, a kolega Denis Vidaček probudio mi je interes za bavljenjem trenerskim poslom. Kao voditelj Škole nogometa 2016./2017. godine predložio mi je mogućnost preuzimanja određene kategorije u klubu. S nedavno završenim tečajem osposobljavanja za trenera, kao još uvijek mlad dečko i još mlađi trener kroz zajednički razgovor odlučili smo da preuzmem kategoriju juniora. Tadašnja generacija juniora bila je puna 'mangupa' koji su s druge strane bili jako dobri dečki, vrijedni, dobro odgojeni i s velikim nogometnim potencijalom.

Denis ih je vodio kroz mlađe kategorije i bio je jako dobro upoznat s tim 'nestašnim' dečkima. Pošto je bio svjestan da tek ulazim u trenerski posao, njegove riječi 'pazi da te ne pojedu' i 'pazi da ne izgoriš' bile su mi od velike koristi.

U iduće dvije godine, iz tih desetak igrača uz njihov trud, angažman i rad izvukli smo maksimum i neki su postali kvalitetni seniorski igrači. Neke od njih dočekao sam u seniorskom sastavu, postali su mi suigrači, a mogu reći i prijatelji.

Trenutno sam trener kategorije početnika 2012. godišta. Radi se o izrazito potentnoj generaciji punoj talenata. Svakim danom pokazuju mi zbog čega je ovaj posao jedan od najljepših mogućih. Ne želim pretjerivati, ali jednostavno obožavam svaki odrađen trening, utakmicu ili turnir s njima. Pomažu mi na putu da se kvalitetno razvijam kao trener.

Svaki razvoj mladog igrača je osjetljiv, mi treneri u sklopu Škole nogometa odgajamo tu mladu djecu i razvijamo ih u socijalnom i sportskom smislu. Ne smijemo si dozvoliti greške i stoga je bitno ulagati u naš trenerski razvoj, konstantno proširivati naša znanja i učiti tijekom cijele karijere.

Ne želim se igrati sa zdravljem djece i zbog toga sam odlučio kontinuirano završavati tečajeve Nogometne akademije. Moja želja i cilj je jednog dana postati trener seniorske ekipe NK Varteksa. Trenutno još nisam spreman za tu poziciju, ali malim i postepenim koracima prema naprijed u mojem trenerskom razvoju želim zaslužiti taj posao.

Koje trenutke iz igračke karijere ćeš posebno pamtiti?

Dolazak u NK Varteks, igranje te prve sezone u klubu i osvajanje 2. ŽNL iste te godine posebno mi je ostalo urezano u sjećanju. Taj trofej, prvi i jedini u igračkoj karijeri, zajedno s utakmicom u obližnjem Trnovcu kad smo direktno igrali za prvaka pred 1500 pretežito naših navijača najljepši je trenutak moje karijere.

Tada smo svi u klubu i oko njega imali smo osjećaj kao da smo osvojili daleko višu ligu ili natjecanje.

Bilo je još puno lijepih trenutaka u dresu Varteksa. Moram spomenuti prvo gostovanje u 3. HNL Istok protiv NK Vukovara pred 200 naših navijača.

Kroz sve te sezone u klubu posebno je bilo to da je atmosfera u svlačionici među igračima uvijek bila odlična. Koja god liga bila, gdje god se igralo atmosfera je uvijek krasila ekipu.

Od 2. županijske lige pa sve do 3. lige promijenilo se u klubu dosta igrača i s većinom njih osjećam neku povezanost. Ekipa koja je osvojila naslov 2. ŽNL bila je posebna škvadra, zajedno s ekipom koja je igrala prvu klupsku sezonu stvorila je temelj ponašanja i pristupa prilikom igranja za Varteks.

Sami sebe smo prozvali 'psihijatrija' i evo još danas nakon 10 godina messenger grupa igrača postoji pod tim nazivom. Oni novi koji su dolazili relativno povučeni i u jednu ruku normalni ubrzo bi se opustili i uklopili u našu svlačionicu.  

Sad na kraju svega, nakon toliko odrađenih treninga i utakmica teško mi je bilo prihvatiti da više nisam dio te svlačionice, godinama mi je to bila svakodnevica i velika promjena dogodila se u mojem životu.

Odlučio sam krenuti trenerskim putem, razvijati se u najdražem klubu i nadam se da će ova priča potrajati duže od igračke karijere.

Stonesi baš i ovaj vikend slave svoj rođendan. Tvoj oproštaj nije slučajno tempiran na taj datum?

Posljednju sezonu-dvije konstantno imam problema s ozljedama, od puknuća križnih ligamenata pa sad na kraju upale pubične kosti. Sve to prisililo me da prestanem s aktivnim igranjem. Odluku o prestanku donio sam u siječnju ove godine tako da nije previše unaprijed planirano. U razgovoru s ljudima iz kluba došli smo na ideju da bi ova utakmica, kada naši Stonesi slave rođendan, bila najbolja prilika za moj oproštaj. Ponosno mogu reći da sam ja jedan od njih.

Kroz razdoblje osnovne škole svaki drugi vikend bio je rezerviran za tribinu zapad lijevo s tatom ili djedom. Međutim, prava emocija i ljubav počela se stvarati kad su me stariji dečki iz kvarta prvi put poveli na popularni Jug stadiona u Zagrebačkoj ulici. Ekipa iz Texasa oduvijek je bila aktivna na tribini i meni kao mlađem dečku iz kvarta je bilo bitno da se pokažem/dokažem pred starijim dečkima. U ovom trenutku, kada 'ganjam' neku trenersku karijeru, možda nije pedagoški da to kažem, ali svaka tučnjava ili neki drugi eksces zbog kluba pomogli su mi da uvidim što je dobro, a što loše i da što pametnije usmjeravam današnje mlađe dečke.

Ja sam dečko iz kvarta, koji je kao navijač dobio priliku stvarati povijest našeg novog Varteksa. Bez obzira što je to u početku bio najniži županijski rang, ja sam od prvog dana u glavi imao cilj da u ovom klubu ne želim biti samo broj. Želio sam ostaviti trag i da Nježa uvijek bude poveznica s Varteksom.

Naši navijači imaju posebnu emociju prema klubu jer su oni taj klub stvorili, ljude na tribini ne možeš zavarati i oni su prepoznali moju ljubav, zalaganje i trud tijekom igranja u dresu Varteksa. Osjećao sam njihovo ogromno poštovanje i u svakom trenutku sam imao obvezu na terenu, ali i van njega davati sve od sebe za klub. Igranje pred mojim prijateljima iz kvarta također me činilo ponosnim i sretnim jer svi ti stariji dečki su me odgajali, među njima sam se osjećao sigurnim i veliko im hvala za moj prvi dolazak na Jug.

Nakon svega, rođendan Stonesa i utakmica seniora najljepša je prilika za moj odlazak i zato će ovaj vikend biti poseban za mene, svi koji me dobro znaju svjesni su što Varteks znači za mene i volio bih da dođu u što većem broju pa da zajedno pomognemo ekipi da dođe do pobjede.

Svima na tribini volio bih pojedinačno stisnut ruku i zahvaliti im za podršku, nikad se nisam gurao u prvi plan i ne želim sada ukrasti šou i vrijeme navijačima jer će to biti i njihov dan. Stoga im ovim putem svima veliko hvala!

Što misliš da si mogao bolje i više u igračkoj karijeri?

Zadovoljan sam svojom igračkom karijerom jer sam najljepše stvari doživio u svojem najdražem klubu. Osvajanjem trofeja, igranjem pred punim tribinama naših navijača, igranjem na našem stadionu u Zagrebačkoj 94 ostvarili su se moji snovi i mogu reći da za više od toga nije ni bilo potrebe. U kratkom periodu kad sam otišao iz kluba u Austriju i nekoliko klubova u županiji shvatio sam da nikakvi novci ne mogu nadomjestiti emociju igranja za Varteks.

Da sam u određenim trenucima pripazio na zdrav sportski život i više se posvetio individualnom radu vjerojatno bi mi to produžilo igračku karijeru, ali onda ne bih doživio ostale gušte van terena. Mogu reći da sam kroz svoju skromnu igračku karijeru stekao brojna prijateljstva zahvaljujući druženjima van terena, ponekad ostao bez sna, ali me sve to dodatno povezivalo s našim navijačima i ljudima oko kluba.

Naravno da sad kad sam stariji, svjestan sam grešaka koje sam radio na terenu i vjerojatno bi određen detalje promijenio, međutim završio sam s igranjem i te stvari ću probati iskoristiti u daljnjem trenerskom razvoju.